Sine, odvedi me kući, odvedi me, sine. Smjestit ću se negdje u kutu, staviti maramicu na usta da ne kašljem, i provesti nekoliko dana u rodnom domu.
Sine, odvedi me kući, odvedi me, sine. Smjestit ću se negdje u kutu, staviti maramicu na usta da ne kašljem, i provesti nekoliko dana u rodnom domu. 09.07.2023.
Vasja, odvedi me kući za Uskrs, odvedi me, sine. Smjestit ću se negdje u kutu, staviti maramicu na usta da ne kašljem, i provesti nekoliko dana u rodnom domu, gdje i zidovi liječe. Ovdje neću izdržati.
– Tata, kao dijete ste. Toplo vam je, čisto, imate hrane, još ću nešto donijeti iz kuće, kupit ću lijekove.
– Ne želim jesti, Vasja, već godinu dana nisam bio kod kuće, – stari Petro pokušava pogledati sinu u oči.
– Sam sam ostao u sobi, sve su odveli kući.
– Dobro, dobro, do blagdana su još četiri dana. Doći ću po vas.
Vasilij se okrenuo prema prozoru, a sretni Petro počeo je hodati po sobi, govoreći sinu kako mu je već puno bolje. Ostajući sam, pogledao je kroz prozor. Proljeće… plačuće vrbe, koje je netko posadio u bolničkom dvorištu, zazelenile su se. Svuda je tako tiho.
– Ipak, ne odvode svi rodbinu za blagdane, ostaju teško bolesni i oni koji nemaju nikoga.
Usamljenost je ponovno počela obuzimati Petra i nesnosno stezati mu prsa.
– Kako izdržati još četiri dana? Kad dođem kući, odmah ću otići na groblje kod Marije. Marija, srce mi puca od pomisli da te nema.
Lagani oblaci plove i plove plavim nebom, čas se skupljaju, čas blijede, i odjednom nestaju u beskonačnosti. Bijeli pokrivači na bolničkim krevetima, miris lijekova i tišina, nepodnošljivo pritiskaju, iscrpljuju dušu koja žudi za rodnim dvorištem, gdje se već pojavio proljetni cvijet.
– Bože, Bože, vrati me kući, šumi bor kraj kapije i od tuge zbog mene sijedi Marijina humka, vrati me na dan-dva, a poslije radi sa mnom što hoćeš, – šapće Petro, gušeći se od kašlja.
– Vjeruška, odvest ću tatu za blagdane kući, – Vasilij je molećivo pogledao suprugu, pokušavajući je zagrliti za ramena. Vjera je nervozno trznula ramenom i oslobodila se zagrljaja.
– Znaš da je tvoj tata bolestan od tuberkuloze i da može zaraziti cijelu obitelj.
– Ali liječnik je rekao da on već dugo ne izlučuje tuberkulozne bacile. Zato nije zarazan za ljude oko sebe.
– Vjeruješ liječnicima? Ja više nikome i ničemu ne vjerujem. Ti liječnici danas ništa ne razumiju. Više bolesnih – više novca. Hoćeš li nas osuditi na vječnu bolest i propast?
Vjera je ušutjela i do večeri nije rekla ni riječ Vasiliju, a noću je dugo plakala, žalosno govoreći da je Vasilij ne voli. On ju je pritiskao uz prsa, ljubio mokro lice od suza, ispričavao se i još jednom ponavljao da se tati ništa neće dogoditi ako ostane za blagdane u bolnici.
U subotu Petro nije odlazio od prozora. S bolom je gledao kako sunce prelazi preko neba, i na listiće, na zelene izdanke trave, i na prelijepe mlade rode koje su lepršale visoko.
– Do večeri je još daleko, doći ćeš, sine, po mene, doći ćeš, Vasja.
Negdje u crkvi već su uredili Plaštanicu. Marija je od petka na subotu uvijek cijelu noć sjedila kod Plaštanice.
– Zašto su nas, Isuse, razapeli? – glasno je rekao Petro.
– Za naše grijehe, a ne za tvoje, jer ti si bio bezgrešan. Bezgrešan, a umro si u takvim mukama da bi nas, grešne, spasio. Kakve si neljudske muke podnosio.
Oprosti mi što se žalim i ne ostavljaj me samog, ne ostavljaj me. Čuo sam kako je liječnik rekao sinu da smije odvesti me na nekoliko dana kući, da više nisam zarazan.
Sunce je počelo zalaziti, šaljući posljednje zrake na mlado krošnje. Donijeli su večeru – mliječnu kašu, čaj i komadić kruha.
– A zašto vas nisu odveli kući? – starija žena, koja je donijela hranu, suosjećajno je pogledala bolesnika.
Nije odgovorio jer mu je žalost stegnula grlo. Kad se nakon nekog vremena vratila po posuđe, vidjela je da nije ni taknuo hranu. Teško uzdahnuvši, odnijela je sve u kuhinju.
Petro je na trenutak osjetio prisutnost svoje pokojne supruge Marije u sobi. Taj je osjećaj bio toliko snažan da je gotovo izgubio svijest. U prsima mu je snažno udaralo, svijet se čudno zaljuljao, a pogled nije mogao odvojiti od plačuće vrbe, koja je tako tužno spustila svoje prekrasne cvjetajuće grane.
Prislonio je vrući obraz na hladni jastuk i tako ležao do jutra, ne sklapajući oči.
Mjesec je virio kroz veliki prozor, čas se skrivajući iza oblaka, čas izranjajući iz njih, bacajući svoj hladni odsjaj na blijedo, iscrpljeno lice bolesnika i na suhe, blistave oči, u kojima se ogledala neizmjerna tuga.
Rano ujutro na Uskrs, Vasilij je s Vjerom i osmogodišnjim Romanom otišao u crkvu. Nakon mise htio je ići u bolnicu, ali stigli su rođaci iz Vjerine obitelji. Cijeli dan su sjedili za bogatom blagdanskom trpezom, čestitali jedni drugima blagdan, pjevali “Hristos Vaskrse!”.
Vasilij je osjećao takvu neopisivu tugu u prsima da nije izdržao i izašao je van. Zvona su zvonila u crkvi u čast blagdana, a tuga je prerastala u strašnu duševnu bol koja mu je pekla srce.
Sjetio se kako je, baš na Uskrs, kao desetogodišnji dječak ležao nakon operacije slijepog crijeva u reanimaciji. Nitko od rodbine nije smio ući k njemu, ali tata je cijeli dan stajao ispod prozora. Smiješio se Vasji kroz suze, pravio životinje od plastelina i pokazivao mu ih.
Liječnik ga je tjerao od prozora, on bi odlazio, a zatim se opet vraćao i stajao dok Vasja nije zaspao. Probudio se sljedećeg jutra u zoru i ponovno vidio oca kako gleda kroz prozor.
Do danas ne zna gdje je tada tata noćio. Nakon što su otišli gosti, Vasilij je još sat vremena tužno sjedio, a zatim legao spavati. Ali nije mogao zaspati.
Vjera se privijala uz njega, ljubila ga i tiho šaptala da ga voli.
Ujutro, pripremajući za oca torbu s hranom, stavila je unutra ukusnu kobasicu, skupe bombone i nekoliko najboljih mandarina.
Vasilij se osjećao tako isprazno, gotovo da nije čuo njezine riječi.
U bolnici je bio zapanjen tišinom koja je vladala hodnicima. Nije čekao lift, potrčao je stepenicama na sedmi kat.
Očeva postelja bila je prazna, samo su se crne opruge oštro suprotstavljale bijelini složenih kreveta.
Jedna od žena koje su čistile hodnik rekla mu je:
– Pokušajte ga pronaći u mrtvačnici, umro je prije nego što je svanulo.
Odjednom su se noge počele pomicati same od sebe, a zatim je samo sjedio na klupi ispod plačuće vrbe. Bijeli cvjetovi padali su mu na tamno plavo odijelo, a sunce je ponovno grijalo proljeće.
Odozgo, ptice su lepršale u plavetnilu, veselo igrajući po beskrajnim dubinama neba. restfulyou.com
