«Ne gledaj me tako! Ovo dete mi ne treba. Uzmi ga!» — nepoznata žena mi je samo bacila nosiljku u ruke. Nisam razumela šta se dešava.

Region

«Ne gledaj me tako! Ovo dete mi ne treba. Uzmi ga!» — nepoznata žena mi je samo bacila nosiljku u ruke. Nisam razumela šta se dešava.

Sa svojim mužem uvek sam živela u skladu. Gotovo se nikada nismo svađali. Trudila sam se da budem pristojna žena i domaćica. Venčali smo se još dok smo bili na fakultetu. Zatim sam zatrudnela i rodile su nam se bliznakinje. Kada su deca malo porasla, pokrenuli smo svoj mali biznis. Ja sam delimično pomagala mužu, jer je trebalo brinuti o deci i biti domaćica. Najviše sam volela da kuvam. Muž je uvek nestrpljivo čekao vikende da ga obradujem nečim ukusnim. Trudila sam se svaki put da smišljam novo jelo, a muž je bio glavni degustator. Deci je takođe uvek bilo zanimljivo šta će mama ovog puta spremiti. U svim tim obavezama, deci, domaćinstvu, poslu, nikada nisam obraćala pažnju na to čime se moj muž bavi. Nikada nisam mogla ni da pomislim da bi me ta osoba mogla izdati.

Stvar je u tome što je prošla godina bila veoma teška za nas. Posao nije išao baš najbolje, i mi smo se, koliko smo mogli, trudili da ga spasimo. Muž je morao da putuje u druge gradove kako bi sklopio nove ugovore o prodaji. Deca su krenula u prvi razred, pa sam bila sa njima.

Jednog dana, dok smo se vraćali kući sa posla, dočekalo nas je iznenađenje u vidu nepoznate lepe žene. Izašli smo iz kola, a ta žena me je napala i samo mi bacila nosiljku u ruke: “Ne gledaj me tako! Ovo dete mi ne treba, ako on neće da bude sa mnom. Uzmi ga!” — jednostavno je vrištala, pokazujući prstom na mog muža. Stajala sam kao ukopana, ne razumevajući šta se dešava.

“Obećao si da ćeš je ostaviti i biti sa mnom! Ako ne, ovo dete mi ne treba!” — žena je pljunula pravo ispred mojih nogu, okrenula se na štiklama i otišla. Moj šok je trajao nekoliko minuta, dok nisam shvatila da u rukama držim nosiljku sa bebom. Nisam pitala muža ništa, po njegovom pogledu sam shvatila ko je bila ta žena i da bi on najradije propao u zemlju od sramote. Ćutke smo se popeli u stan. U nosiljci je ležao dečačić, star možda dve nedelje.

“Pokupi decu iz škole i kupi sve što ti napišem za dete!” — rekla sam mužu, a on je tiho klimnuo glavom.

Od tada je prošlo osamnaest godina. Mnogi naši poznanici su me osuđivali, nisu me razumeli zašto sam zadržala tuđe dete, kad već imam dve ćerke. Ali nisam od onih koji smatraju da su deca samo ona po krvi: tuđa deca ne postoje. Nisam pitala muža ništa o toj ženi. Dete sam odgajala kao svog sina. Devojčice su bile oduševljene što su dobile mlađeg brata. Sinu nismo krili istinu, kada je odrastao, objasnili smo mu celu situaciju. Na moje iznenađenje, on je sve prihvatio mirno, nije postavljao dodatna pitanja o svojoj pravoj majci. A ja sam bila srećna. Imala sam troje divne dece koja su nas volela.

Sa mužem su se naši odnosi pogoršali od tog trenutka, ali on se trudi da popravi stvari koliko god može. Za sinov rođendan, za njegovu punoletnost, odlučili smo da napravimo porodičnu proslavu. Samo toplo, porodično slavlje. Ćerke su trebale doći, sada su udate, imaju svoje muževe i žive odvojeno. Samo što smo hteli da sednemo za sto, zazvonilo je na vratima. Nismo očekivali više gostiju, pa me to zabrinulo. Ceo dan sam imala neki loš predosećaj, i nisam se prevarila.

Kada sam otišla u hodnik, ugledala sam izmučenu ženu, koja je podsećala na onu damu koja mi je tada predala sina u ruke. “Želim da razgovaram sa sinom!” — promrmljala je ta žena. “Ti ovde nemaš sina!” — uglas smo odgovorili sin i ja. Sin je zatvorio vrata pred tom ženom i pozvao sve za sto. A meni su suze samo tekle niz lice. Bila sam srećna što imam takvog divnog sina, iako nije moj rođeni.texrrays.com