Tuga do neba: Preminula lijepa Nadira Kuljuh-Bolić, viša asistentica na Arhitektonskom fakultetu
O njenom humanitarnom radu, za njena kratka života bi se mogla napisati knjiga.
Nadira Kuljuh-Bolić, viša asistenttica na Katedri za Arhitektonske konstrukcije i tehnologiju građenja na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu preminula je 20.07. u 39. godini.
Na bolji svijet je ispraćena jučer na Gradskom groblju Vlakovo.
Vijest o njenoj preranoj smrti zatekla je njene kolege, prijatelje i sve one koji su poznavali.
Iako se već neko vrijeme borila sa bolešću, njen optimizam ulijevao je nadu da će ozdraviti.
Sa Arhitektonskog fakulteta uputili su oproštajnu poruku kolegici. Prenosimo je u cjelosti.
Dana 20.07.2024. godine zauvijek nas je prerano napustila naša draga kolegica Nadira. Tužna vijest nas je sviju zatekla nespremne, ali nikada se i ne može biti spreman za spoznaju da dragu osobu, kao što je bila Nadira više nikada nećemo sresti u hodnicima fakulteta ili na kafi uz neobavezan razgovor. Bili smo svjesni da se stoički borila sa bolešću i nadali smo se najboljem, jer je Nadira uvijek bila optimistična i nikada se nije žalila, niti je koga opterećivala sa svojim zdravstvenim problemom. Uvijek je pozitivno razmišljala i nadala se najboljem uz njen karakteristični i vedri osmijeh koji je plijenio i koji ćemo svi pamtiti.
Nadira Kuljuh-Bolić je bila u zvanju višeg asistenta na Katedri za Arhitektonske konstrukcije i tehnologiju građenja i pohađala je doktorski studij na našem Fakultetu. Kolegica je kao saradnik radila u nastavi na predmetima Statika arhitektonskih konstrukcija 1,2,3 i 4, kao i izbornim predmetima, a takođe je i aktivno učestvovala u mnogim stručnim, naučnoistraživačkim projektima kao i naučno-stručnim međunarodnim konferencijama. Kao saradnik na projektu, dobitnik je i grupne Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za 2010. godinu. Mnoge generacije arhitekata pamtiti će Nadiru kao asistenticu koja je bila veoma posvećena radu sa studentima. Pred njenim kabinetom u vrijeme konsultacija uvijek je bila gužva, jer je kolegica Nadira svojom neposrednošću u kontaktu sa studentima uvijek bila spremna pomoći da usješno završe zadatke na vježbama.
Teško je pronaći prave riječi koje mogu utješiti njene najvoljenije, ali ono što je Nadira ostavila kao svoje neprocjenjivo naslijeđe su njena djeca i sigurno će biti ponosni na svoju majku koja je bila posebna osoba sa izuzetno vrijednim karakterom. Nama, njenim kolegama i kolegicama ostaje velika praznina i bol, ali i sjećanje na jednu divnu i plamenitu osobu sa kojom smo imali priliku raditi. Veliko hvala našoj dragoj Nadiri i zahvalnost na svemu što je učinila u svome životu što je vrijedno svakog poštovanja – poručili su.
I društvene mreže prepune su poruka koje slamaju srca. Jedna koja Nadiru opisuje u potpunosti se posebno izdvaja.
Tako to bude… ne kažeš biću koje voliš i poštuješ do neba, nego svijetu poslije pričaš kad voljenog bića više ne bude. Pa odšutjela bih i sad da nije bila najdivnije biće koje sam poznavala. Zabranila bih sebi da kažem išta sad kad me ne može čuti. Pustila bih da me jede tuga da nije te enormne količina ponosa… da nemam želju da se hvalim svijetu da mi je bila blizu ta duša koja u sebi nije imala ni mrvu zlobe. Bog me počastio! A Bog me i iskušavao pola života njenom dobrotom i čistoćom.
Studirala je sa mnom. Bila B1 grupa kao i ja. Nije dugo prošlo, cijela generacija ju je voljela. Bog zna koji joj je koeficijent inteligencije bio. Što niko ne konta, ona skonta. Imala je nevjerovatan talent da objasni i prenese znanje. Hvala Bogu, pa joj je prosvjeta postala poziv. A svaki bi posao uradila odgovorno. Povjereno nije nikad iznevjerila. Obećano je uvijek ispunjavala. Nikad nije kasnila, niti je haturila kad neko kasni. Nije ogovarala ni tračala, a i kad mora o nekome nešto reći što nije lijepo, unezgodi se i počne smišljati opravdanja. Radije je pričala o idejama i projektima.
Merak joj je bio poštovati pravila i objašnjavati svima zašto su pravila dobra. Kao studntica nikad nije napravila đon da nečasno položi ispit. Nikad u životu nije opsovala. Jednom davnom sam joj pametovala kako je „odj***“ pola zdravlja, a ona mi održala bukvicu o tome kako nema razloga da od nje tražim da govori „ružne riječi“ i da od nje tražim da bude što nije. I bila je u pravu. Nisam htjela da se mijenja. Htjela sam preko neba da razvijem transparent „Vidi svijete ko mi je drug!“
Voljela je derneke i voljela da pleše. Prava tipična druželjubiva, čovjekoljubiva, pravdoljubiva vodolijca. Pravila je najbolje derneke na faksu, pogotovo u AG-u i njeni derneci su bili najposjećeniji i najraznovrsniji ljudima. Preživjela je najgadnije ratno djetinjstvo u Goraždu, ali u njenoj glavi nikad nije bilo nikakvih podjela. Ona nam je na Arhitekturijadi u Budvi dovela djevojku iz Banjaluke da igra za nas i da golčinu za našu pobjedu, a onda nas agitovala da obučemo banjalučke dresove „jer samo smo mi i Banjalučani iz Bosne i normalno da ćemo igrati jedni za druge“.
Bila je organizatorica mnogih protesta, posebno za Denisa Mrnjavca i svih drugih kad se bori za nečije pravo, pogotovo ako su djeca u pitanju. A o njenom humanitarnom radu, za njena kratka života bi se mogla napisati knjiga. Radila je za humanitarno udruženje Dobro. Mi smo generacija kojoj se završavanje faksa potrefilo sa ekonomskom krizom. Svi smo bili zabavljeni sobom i svojom egzistencijom, a ona je volontirala za Dobro. Jedne prilike mi je prepričala kako je jednom sakupila nekoliko velikih kolica hrane za napuštenu djecu u Domu Bjelave, vratila se kasno kući umorna i gladna i skontala da, ne samo da nema ni marke u džepu, nego i potpuno prazan frižider. Ja sam tad galamila na nju što me nije nazvala i došla kod mene. Ustvari sam galamila na sebe. Kako je moguće da sam takav drug joj bila, a da nije osjetila slobodu da me u takvoj situaciji nazove.
Svijete, ovakav kakav si, Nadiru, onakvu kakva je bila cijeli svoj život, nisi zaslužio. Za nju je samo dženet taman. Nek mi oprosti Bog što se petljam u Njegovo, ali po onome što znam o dobru i zlu, ako Nadira ne ide Bogu s najvećim počastima, onda neće moći niko koga znam.
Ponosim se što mi je bila prijateljica. Smijem se sa suzama na sve predivna sjećanja iz mladosti. Svako sjećanje je predivno. Tugujem sebično, jer više niko kao ona ne može biti sa mnom. Molim Boga da me opet počasti njenim društvom. Molim Boga da olakša njenoj porodici, pogotovo njenim predivnim djevojčicama. Da… vrlo liče na nju… – napisala je njena prijateljica Iskra Leko.
Iza Nadire su ostali suprug Damir i dvije kćerke, kao i otac, majka i braća. (hayat.ba)
