Ivula (95) Zadnja U Selu Izrađuje Zobnice: Ne Trebaju Mi Naočale!
Mojih zobnica ima po cijelom svijetu. Nije bilo vjenčanja na kojemu se nisu nosile. Krosne koje su još moj suputnik, othranile su mene i moju obitelj, kaže baka Ivula iz srca Poljica, u mjestu Gata
Ima u Poljičkoj Republici, koja svoj Statut čuva još od 15. stoljeća, puno toga, govore nam Poljičani, što i danas ovaj kraj smješten uz rijeku Cetinu čini prepoznatljivim i posebnim. Uz poljičkog kneza, poljički soparnik, koji je UNESCO zaštitio kao nematerijalnu baštinu, ovaj je kraj poznat po bogatoj kulturnoj baštini koja se čuva, njeguje i javnosti ponosno pokazuje. Posljednja živuća čuvarica baštine, baka Ivula Ursić, unatoč svojih 95 godina, još prkosi godinama i brižno, svakodnevno ostavlja neizbrisiv trag nasljeđa koje, nažalost, nitko, kad ona više ne bude mogla, neće nastaviti.
– Nitko moje dite nije imao volje za naučiti i žao mi što nisam ovaj tradicijski zanat mogla prenijeti na mlađe – govori baka Ivula, koju smo zatekli u njezinoj obiteljskoj kući u Gatima.
U rukama joj kudelja i vreteno dok pod spretnim pokretima od vune prede tanke niti pređe za isplesti još pokoje suknene čarape.
– Još kao mala djevojčica naučila sam plesti od gazdarice u Tučepima, gdje sam ovce u planini čuvala, a krosne koje su još moj suputnik othranile su mene i moju obitelj. Malo bi bila ova moja kuća koliko sam zobnica otkala, čarapa i sparica isplela – nastavlja svoju životnu priču posljednja čuvarica baštine Poljičke Republike, kojoj nisu potrebne naočale kako bi pogodila boju vune te isplesti malene ukrasne zobnice i sparice za glavu. Prije su, govori baka Ivula, poljičke žene na glavi nosile vodu, drva, košare s voćem i grožđem, a da bi im bilo malo lakše plele su se sparice od vune da ublaže teret.
– Do Omiša smo pješačile i svoju robu na pazaru prodavale. Težak je bio život u ona vrimena – govori ne ispuštajući pletivo iz ruke.
– Bogu fala, još mogu bez naočala uditi konac i u najmanju ušicu na iglici. U doktora nikad nisam bila, nikakva likarija mi ne treba, samo malo slabije čujem. Kad me zaboli grlo ili se prehladim, u svom vrtu imam kadulje, ruzmarina, levande, mažurane, barbarože… Uberem trave, skuham, procijedim i pomalo pijuckam, a kad voda s travama zakipi, ja se lijepo nakadim i udišem mirise prokuhane trave. To je likarija – govori Ivula, koju život nije mazio.
– Sa svega 13 godina ostala sam siroče. One ratne 1942., sva su sela zapalili. Zaklali su mi oca, majku, starijeg brata, strica i njegova sina. Ubili su više od četrdeset čeljadi u Gatima. Sve na što su naišli. Ja i moj mali brat, desetogodišnji Ciprijan, bili smo gore kod stoke. Mater nam je dala koricu kruha i uputila nas iz sela u koje nismo silazili i tako smo se spasili. Ostali smo nas dvoje siročad. Jela sam travu, kupila smričke i tukla u rešetu. One koje su bile mekanije nosila bih doma, skuhala i jela. Nisam samo ‘žejud’, kako mi kažemo, ili žir mogla jesti. Drugo sam sve jela. Prosila sam, ako bi mi tko god nešto dao, spasio bi nas. Živjeli smo u maloj pojatici s tovarom i četiri ovce. Spavali smo u šušnju s njima. Nigdje nikoga, sunce moje, nismo imali. Ništa nismo imali jer su nam sve zapalili, samo tu pojatu i jednu malu kanticu u koju bih skuhala na vatri malo kaše, jedan krumpir, kapulu. Tifus sam s 13 godina prebolila. Svašta jada u životu podnijela – priča nam baka Ivula, kojoj su i danas žive slike od prije 82 godine.
Svoj teški životni križ u kojem je preko noći od djevojčice postala žena, a bratu majka, hrabro je prihvatila.
– Moja strina je znala tkati, a ja sam uz nju malo pomalo naučila i kao curica od petnaestak godina prihvatila ovaj zanat – govori dok okreće tkane zobnice koje su je othranile.
Kad se udala, nastavila je, uz sve ostale poslove, i dalje tkati.
– Noćima sam znala uz tkalački stan probdjeti. Mojih zobnica ima po cijelom svijetu. Naručuju ih naši ljudi za poklona, nekad su ih mlade nevjeste darivali djeverovima i starome svatu na svadbama. Ma nije bilo vjenčanja na kojem se moje zobnice nisu nosile – ponosno će baka Ivula kojoj su borove krosne obitelj hranile.
– Više i ne mogu raditi onako puno kako sam radila, dosta sam izradila i otkala. Samo mi žao što ovu tradiciju nema tko nastaviti – pomalo će sjetno dok prebacuje preko izmorenih leđa suknene čarape, na glavu stavlja sparicu, u ruke zobnicu.
Za svaki od ovih tradicijskih komada potrebni su sati i dani rada, pletenja, tkanja, potom ukrašavanja i umijeća.
– Svaku ovu boju vune treba znati ‘upariti’, samo nemam više gdje ni vunu nabavljati. Nema kupit ovako lijepih boja vune, a zobnica treba da bude otkana po tradiciji i šarena. Zna se točno koja boja koju boju ljubi, koja šara kojoj pripada. Svaki kraj ima nešto specifično kad su u pitanju zobnice, a ovo su naše poljičke – objašnjava nam baka Ivula, koja još u vrtu sadi i kopa svoju verduru, kako nam na odlasku govori.
Prigne se, više puta i klekne kako bi okopala sadnicu paprike i rajčice. Nije da joj je potriba, ali je navika, a navike se teško odreći. Kad joj dosadi sjediti, tkati i presti, ona uzima mašklinić u ruke da bi se malo razgibala. Svaki dan i prošeta, ode do crkvice, pomoli se jer, kako nam govori, uz krunicu i molitvu svaka bol je podnošljivija, a želja moguća.
– Ove sparice na glavi bile su nam kao odjevni predmeti, a suknene čarape nosili su naši muževi – na odlasku će baka Ivula, koja nije zaboravila poručiti kako je u zobnici nekad bio “cili svit” težaku u polju, mladoj na svadbi, djetetu u školi.
Zato je i baki teško što ovaj zanat neće u poljičkom kraju imati tko nastaviti i glavu prignuti nad krosne, jer zvuk Ivulinih posljednje je što se, kad sve utihne, još čuje. (24sata)
