ZAVLADAO JE MUK, TIŠINA KOJA BOLI: LIJEPA SJEĆANJA NA ARMINA ĆE UMIRITI BOL KOJA NIKAD NEĆE NESTATI
Prerani odlazak Armina boli njegovu suprugu Alminu. Trga srce ocu Enesu. Razara majku Azeminu, sestru Arijanu, zeta Harisa… Boli i ne prestaje kod brojne rodbine, prijatelja, komšija, radnih kolega… Bio je zlatan momak. Borac. Pobjeđivao bolest. Nije se predavao, pa ni posljednih dana kada je zlo uznapredovalo i zauvijek ga odvojilo od najmilijih. Borio se do posljednjeg momenta. Volio je život. Volio je ljude oko sebe. I oni njega.
Pa, to se danas najbolje vidjelo. Nije bilo oka da nije zasuzilo.
Armin je danas na groblju Bare ispraćen na ahiret. Stapale su se danas suze s kišom. Neprestano je padala. Plakalo je i nebo za dobrom dušom koja nas je napustila, za mladim čovjekom koji je počeo upoznavati život i koji, nažalost, nije dočekao da svoj novi život uzme u ruke. Njegova Almina treba roditi. Tome se radovao. Živio za taj dan… Nije ga, nažalost, dočekao.
Teško je danas bilo svima koji su bili na posljednjem Arminovom ispraćaju. Roditeljima, zasigurno, najteže. Jer njegovu smrt nikada neće preboljeti. Naučit će živjeti s tom boli i gubitkom. To je najstrašnije što se roditelju može dogoditi, a bol kada umre dijete najveća je bol koju roditelj mora podnijeti i ni sa čim se ne da usporediti. Nikom na svijetu to ne želim.
Stajao je danas Enes okružen rodbinom i prijateljima. Stoički je podnosio nesnošljivu bol dok su mu pružali ruke i izjavljivali saučešće. I kasnije svog Armina spustio u kabur. Milujući tabut tražio je da mu dopuste da sinu još samo nešto kaže. ‘Volim, te, sine moj’, tiho ja kazao, ali očajnički krik oca rastrgao je tišinu na Barama.
Kako će preživjeti gubitak Armina, ni sami još ne znaju, niti se mogu opisati riječima osjećaji koji im se javljaju pri spoznaji da njihovog sina više nema među živima. A život je izgubio u minuti.
Pokušavat će ne dopustiti tuzi da ih obuzme jer moraju živjeti dalje. Iako će ih svaka stvar u kući podsjećati na Armina, morat će „sagraditi novu kuću“. Bez njega…
Lijepa sjećanja na Armina će ih umiriti. Na momenat. Osjećat će ga u srcu. Vjera će im pomoći. Pomoći će im riječi podrške rodbine, velikog broja prijatelja koji imaju. Ali, iznenadni gubitak supruga, sina, brata… ništa ne može vratiti. Nema olakšanja, samo bol s vremenom postane podnošljivija. Ali nikada neće nestati.
Porodici preminulog Armina iskreno saučešće. (hayat.ba)
