Gabrijela Suarez usvojila je dječaka pa saznala da je to njen sin koji je nestao prije 10 godina.
Djeca su najvažnija stvar u životu svakog roditelja, oni su osnov svega i kruna života. Uče nas šta je bezuslovna ljubav, čine nas potpunim, uče nas da budemo bolji, zreliji i odgovorni.
Zbog svega toga naš život prestaje da bude individualan i postaje apsolutno zaštitnički nastrojen prema tom blagu o kojem ćemo brinuti i nesebično ga čuvati. Međutim, često se zapitamo šta bi bilo sa nama da iz nekog razloga naše blago nestane iz naših života? Možete li zamisliti život, a da ne znate ništa o toj osobi za koju ste bili budni, koju ste voleli najviše na svijetu?
Upravo to je doživjela Gabrijela Suarez, kojoj se u trenu život promijenio i priredio joj nevjerovatne stvari udarivši je tamo gdje najviše boli. Njena sudbina je priča o očaju, strepnji i patnji.
Gabrijela Suarez nikada nije mislila da običan dan može da se pretvori u pakao. Povela je svog sina Berarda u vrtić ne sluteći da će jedan trenutak nepažnje učiniti da ostane bez svog trogodišnjeg sina. Očaj i neizvjesnost su je odmah obuzeli i više od tri sata je svuda bezuspješno tražila dijete, dok su joj pomoć pri traženju pružili i ostali roditelji.
Dani ove majke prolazili su u očaju, dok je policija bezuspješno tragala za dječakom. Prošlo je mnogo vremena, već 10 godina, a neutješna majka ništa nije znala o svom sinu.
Uprkos vremenu koje je prošlo, Gabrijela nikad nije prestala da misli o svom mališanu, čvrsto vjerujući da je živ i da negde čeka da ga majka ponovo zagrli i pruži mu topao zagrljaj.
Ta misao nikada nije nestala, pa čak ju je ta ista misao udaljavala od muža sve dok nije došlo do definitivnog rastanka. On je tu misao već smatrao više opsesijom nego stvarnošću i sukobi su bili neizbežni.
Mijenjanje stvarnosti
Promijenila se i Gabrijelina stvarnost, koja se vremenom povezivala sa udruženjima za traženje nestale djece i prihvatilištima. Porodica, prijatelji i terapeuti počeli su da sugerišu mogućnost razmišljanja o davanju te unutrašnje ljubavi drugom detetu koje bi mu, iako nikada ne bi zamijenil Bernarda, moglo dati drugi smisao i ohrabrenje na putu za dalje. Mnogi su joj savjetovali da razmisli o usvajanju još jednog mališana.
Kako je Gabrijela posjećivala mesta na kojima se nalaze deca bez roditelja, upoznala je dječaka po imenu Tomas koji joj je privukao pažnju čim ju je vidio.
Tomas je na ovom mestu bio nekoliko godina, računali su da ima između 13 i 14 godina. Tomas bi provodio sate sedeći u nekom uglu, ćuteći i sa olovkom u ruci praveći crteže.
Kao što je bilo logično, Gabrijela nije oklijevala da priđe i počne ono što je kasnije prokomentarisala bio je njen prvi pristup koji je počeo jednostavnim pitanjem “Hoćeš li mi pokazati taj lijepi crtež?”
Empatija između njih dvoje bila je velika, a povezanost se osjećala u vazduhu. Tomas joj je pokazao svoj crtež, na kojem je bila žena širokog osmijeha.
Onda je došlo neizbežno pitanje, “ko je to?”. Tomas je odgovorio: “Ovo je moja srećna majka, dok se jednog dana nije naljutila, ali želim da je se uvijek sjećam srećne”. Gabrijela nije oklevala da ponovo pita: “A gdje ti je sada majka?”, na šta je Tomas slegnuo ramenima i počeo da plače, te su jedno drugom pružli snažan i topao zagrljaj.
Bio je to baš taj trenutak kada je Gabrijela odlučila da ga usvoji i pruži mu tu ogromnu ljubav koju je imala. Tomasov ljekar mu je rekao da ga je prvi put vidio da se smije i da je toliko otvoren prema nekome. Stoga je kroz procedure započeo njihov zajednički život.
Od očaja do sreće
Prvi trenuci bili su najteži, budući da su se Gabrijela i Tomas privikavali jedno na drugo. Međutim, ubrzo su se zbližili i postali kao jedno. Tomas se svakodnevno smijao i počeo da vodi ispunje život.
Jedne noći Gabrijela se približavala svojoj sobi, a onda je čula Tomasa kako pjeva pjesmu. Gabrijela je odmah počela da plače i prišla svom mališanu, jer je znala za tu pjesmu. Ta pjesma je bila uspavanka koju je ona sama izmislila i koju je svako veče pjevala svom Bernardu, prenose španski mediji.
U Gabrijeli se odmah probudla sumnja, te je pokrenula postupak za DNK analizu. Nestrpljivo su čekali rezultate, a onda su saznali da je Tomas zapravo Bernardo – dječak koji je izgubljen prije 10 godina.
Mnogo pitanja i nedoumica, sve dok mu Bernardo nije rekao da ga je uzela žena i nakon što je neko vreme živela sa njim, jednog dana ga je ostavila u hraniteljskom domu.
Danas žive veoma srećno zajedno i sproveli su sve procedure kako bi Tomas dobio prezime koje mu odgovara, sa jedinom promjenom da je umjesto Bernardo odlučio da nastavi da se zove Tomas jer je sa ovim imenom odrastao i sa njim je pronašao svoj pravi život, piše Mundo Positivo. /Izvor: Novi.ba/
